Pravne usluge
Stvarno pravo.
Stvarno pravo je skup pravnih pravila kojima se uređuju oni društveni odnosi koji nastaju među ljudima glede neposrednog gospodarskog iskorištavanja stvari, ili kraće – skup pravnih pravila kojima se uređuju odnosi među ljudima povodom stvari. To je ujedno definicija stvarnog prava u objektivnom smislu. U subjektivnom smislu, stvarno pravo su različita ovlaštenja glede stvari koja subjektima u stvarnopravnim odnosima priznaju norme objektivnog prava.
Nasljedno pravo
Nasljedno pravo u objektivnom smislu tog pojma, je skup pravnih pravila kojima se za slučaj smrti jedne osobe – ostavitelja, uređuje prijelaz njene imovine (odnosno njezinih subjektivnih prava i obveza) na druge osobe – njezine nasljednike. Pojednostavljeno se može definirati kao skup pravnih pravila kojima se uređuje nasljeđivanje. Obuhvaća materijalne pravne norme koje određuju tko stječe položaj nasljednika, formalne pravne norme kojima se uređuje postupanje suda u nasljednim stvarima (ostavinski postupak), ali i druge radnje koje se provode u svezi s nasljeđivanjem. U širem smislu obuhvaća i kolizijske norme kojima se uređuju pitanja s međunarodnim elementom (međunarodno privatno pravo).Nasljedno pravo u subjektivnom smislu obuhvaća prava koja pojedinac stječe smrću ostavitelja, odnosno predstavlja ovlaštenje određene osobe da stupe u pravne odnose umrlog.Nasljedno pravo u objektivnom smislu dio je građanskog prava.Nasljeđivanje je sredstvo za prevladavanje krize koja smrću pravnog subjekta (ostavitelja) nastupa u pravnim odnosima. Stoga nasljednik ima funkciju da nastavi one pravne odnose za koje odnosni pravni poredak smatra da je opravdano i potrebno da ih nastavi nasljednik, te da riješi one probleme koji nastaju zbog ostaviteljeve smrti ili kojima prijeti opasnost da bi zbog te smrti ostali neriješeni
Obvezno pravo
Obvezno pravo je skup pravila kojima se uređuju obvezni odnosi. Obvezni odnosi su društveni odnosi koji nastaju među ljudima povodom činidbi.[1]
Obvezno pravo ne uređuje sve obvezne odnose, već samo one s gospodarsko-prometnim značajem. Prema tome, obvezno pravo uređuje samo one obvezne odnose nastale u procesu razmjene dobara i usluga među ljudima, ili jednostavnije, one društvene odnose koji nastaju u oblasti prometa. Nad takvim odnosima izgrađuje se obvezno pravo kao nadgradnja. Stoga promet čini gospodarsku osnovu obveznog prava.
Osim uređivanja obveznih odnosa, obvezno pravo uređuje i pitanje zaštite čovjekovih dobara, čovjeka samog, ali i samih obveznih odnosa. Pitanjem navedenih oblika zaštite bavi se posebna grana obveznog prava – odštetno pravo.
Pravo društava
Pravo društava je grana prava kojm se uređuju društva, odnosno privatnopravna udruženja osoba stvorena pravnim poslom radi ostvarivanja zajedničkog cilja.
Radno pravo
Sustav pravnih pravila kojima se uređuju odnosi u vezi s radom i radnim odnosima. Formalno, radno pravo obuhvaća sve izvore (ustav, međunar. ugovori, zakoni i drugi propisi, kolektivni ugovori, sporazumi radničkoga vijeća s poslodavcem te pravilnici o radu) kojima se, na pravno obvezujući ili neobvezujući način, uređuje materija radnoga prava. Sadržaj radnoga prava čine pravila kojima se, s jedne strane, ograničava sloboda i autonomija volje stranaka da samostalno ugovaraju uvjete rada, a, s druge strane, stvara se pravni okvir ugovornoga radnog odnosa koji će izražavati slobodu i autonomiju volje stranaka i omogućivati obavljanje rada.
Trgovačko pravo
Trgovačko pravo je skup pravnih pravila koja reguliraju subjekte trgovačkog prava (statusno trgovačko pravo ili pravo društava) i pravne poslove trgovačkog prava (ugovorno trgovačko pravo).
U Hrvatskoj je Zakon o trgovačkim društvima donesen 23. studenog 1993. g. a počinje se primjenjivati od 1. siječnja 1995. g.
Trgovačko pravo u suvremenom smislu je grana prava koja se odnosi na prava i obveze proizašle iz isporuka robe i pružanja usluga, te na pravne ustanove koji unapređuju i omogućuju tijek trgovačkih poslova. Trgovačko pravo koje se odnosi na trgovačke ugovore (engl. Contract Law, njem. Handelsvertrage) zajedno s pravom društava (eng. Company Law, njem. Gesellschaftsrecht) čini cjelinu.[1]
Ovršno pravo i pravo osiguranja
Ovršno pravo je skup pravnih pravila kojim se uređuje postupak po kojemu se provodi prisilno ostvarenje tražbina na temelju ovršnih i vjerodostojnih isprava (ovršni postupak) te osiguranje tražbine (postupak osiguranja).
Upravno pravo
Upravno pravo je grana prava koja uređuje upravnu djelatnost, a čini je skup pravnih normi koje uređuju organizaciju uprave, područje djelovanja, postupak rada i način nadzora i odgovornosti subjekata koji obavljaju upravne poslove.
Područje života koje pokriva uprava su brojni i veoma raznoliki: od vođenja matičnih knjiga i drugih evidencija, preko policijskih i inspekcijskih poslova, komunalnih poslova, vodoprivrednih, građevinskih poslova, do poslova zdravstva, socijalne sigurnosti, školstva, kulture i mnogih drugi sfera.
Sa stanovišta provođenja zakonitosti, zaštite građana i djelotvornosti uprave vrlo su važne norme upravnog postupka. To su norme koje određuju način rada nosioca upravne djelatnosti u donošenju upravnih akata kojima se odlučuje o pravima i obavezama pojedinih subjekata.
Upravnu djelatnost javnog karaktera obavljaju državna tijela (tijela državne uprave). Međutim neke poslove javnog značaja mogu obavljati i pravne osobe kao što su škole, sveučilišta, zdravstvene ustanove, neka trgovačka društva.
Sporovi
Stečajni i predstečajni postupci
Radno pravo
Formalno, radno pravo obuhvaća sve izvore (ustav, međunar. ugovori, zakoni i drugi propisi, kolektivni ugovori, sporazumi radničkoga vijeća s poslodavcem te pravilnici o radu) kojima se, na pravno obvezujući ili neobvezujući način, uređuje materija radnoga prava. Sadržaj radnoga prava čine pravila kojima se, s jedne strane, ograničava sloboda i autonomija volje stranaka da samostalno ugovaraju uvjete rada, a, s druge strane, stvara se pravni okvir ugovornoga radnog odnosa koji će izražavati slobodu i autonomiju volje stranaka i omogućivati obavljanje rada.